… Autorica se predstavlja kolekcijom grafičkih minijatura izvedenih tehnikama dubokog tiska. Uvjetno ih nazivamo „minijaturama“ samo stoga što su ovi radovi maleni formatom. Međutim, u svakom od njih sabijeno je toliko dinamike da bismo ih s užitkom mogli promatrati i u „galerijskim“ reprezentativnim veličinama. Valja naglasiti da maleni format poziva promatrača na fokusiranje, na kontemplaciju, dok veliki očekuje (i otvara) naš fizički ulazak u prostor likovnog djela. U tome se krije i tajna Klovićevih minijatura kojeg nisu zaludu nazivali Michelangelom minijature. Maleno veličinom, veliko je energijom koja zrači iz djela! Na prvi se pogled ove minijature doimaju kao fragmenti neke velike nesagledive cjeline. (Ta cjelina je, naravno, čitav svemir u umu i srcu umjetnice.) Tijekom proteklih dvadesetak godina, Valentina Šuljić je svoje radove često nazivala grafotkanjima, linijskim prostornim kretanjima, organičkim prepletom linija, ili naprosto nitima (ili Gibanje u imaginarnom prostoru – Galerija Zvonimir, 2008. godine). Uistinu, u mnogo slučajeva ona se igra preplitanjem niti raznih finoća i debljina – bilo da ih crta u bakropisu ili ih uobličuje monotipskim postupcima na metalnoj, a ponekad i na staklenoj ploči. Ponekad su to stvarne niti, uzice, vlakna, tkanja, a ponekad kompozicije nastale otiskivanjem obojenih vlakana na matričnu ploču gdje su više-manje složenim postupcima fiksirane u trajni stabilni oblik grafičke matrice. Pri tome je važno istaknuti kako umjetnica u tim djelima uopće ne prikriva već naglašava namjernu dvojnost, „dvo-ličnost“ prikazanog: na jednoj strani vidimo „niti“, a na drugoj pokretljivost, dinamiku, neimenovanu energiju koja uzrokuje njihova preplitanja.
Letimičnim retrogradnim pogledom u teme i ostvaraje Valentine Šuljić, želja nam je samo baciti svjetlo, učiniti jasnijima motive (njihove korijene) u izloženoj kolekciji malih akvatinti i bakropisa. Ovdje nema dosjetljivih otisaka različitih niti i struktura. Ali, u dinamičnim apstraktnim crtežima vidimo vizualiziranu energiju. Svaki rad je pomno crtan i grafičkim postupcima ostvaren kao autonomna cjelina. Teško je reći jesu li sva ta gibanja pokrenuta u mikro ili makro planu. Valentina tu dvojbu namjerno ostavlja otvorenom, i našoj imaginaciji prepušta izbor ključa ili optike kojima ćemo prići njenim grafičkim zapisima i dekodirati njihovo značenje. Diskretno, nenametljivo, gotovo uz ispriku, poziva nas na suučesničko razumijevanje, sudjelovanje.
Frane Paro